Nova priča naše gostujuće blogerice – Paule Brečak aka. Wolfnomad

Prvu gajbu Plavuše kupila sam 2018. godine, kada sam s tadašnjim „tipom kojeg sam dejtala“ (da ga ne bismo nazvali dečkom), svratila u Brlog.

Upravo smo proveli nekoliko tjedana đirajući po obali kamperom i opremiti se gajbom pive prije dolaska u ljetni Zagreb bio je obvezan zadatak. Tog ljeta prvi sam puta kampirala, prvi sam se puta vozila na motoru, prvi sam puta napisala tekst i odvažila se objaviti ga online. To ljeto 2018. zaista gledam kao presudno u svojem životu. Neke stvari su kliknule u glavi. Shvatila sam kakva osoba želim biti i što iskreno volim raditi i odlučila se posvetiti tome – i radu na sebi i radu na karijeri (ali anti-kapitalistički).

PRKOSNA, ODVAŽNA I SLOBODNA

Plavuša je tu bila lajmotiv. Bome, skinut ću se u gaće i raditi stoj na rukama, baš kao ilustracije žena na etiketama piva koje su me gledale iz pune gajbe.

Odluka tog ljeta. I odluka od tada pa nadalje, na koju se svako malo vraćam i podsjećam.

Jer zaboraviš to, to da želiš biti prkosna i odvažna i slobodna. Obveze i računi samo se skupljaju, lakše je ići s tokom i ne prkositi tom ustaljenom načinu bivanja. Čak i ja to vidim, a nemam niti kredit niti djecu (čujem da kredit i djeca otežavaju stvari na entu.) Tako da se moram aktivno podsjećati, jer treba se i želim se skinuti u gaće i raditi stoj na rukama. I da gaće budu baš neke kričave boje ili s likovima iz crtića ili šljokičaste.

Metaforički doduše, budući da ne znam napraviti stoj i unatoč godinama joge imam paničan strah da ću prilikom bilo kakve inverzije pasti i slomiti vrat. Iako i ti mentalni stojevi na rukama nose sa sobom strah od pada. Svaki korak u slobodu, svaki pomak van zone komfora, dolazi s paničnim strahom od izmicanja tla.

Zašto Plavuša onda radi stoj na rukama? Zašto ja težim k tome? Zašto su se žene poduzetnice koje stoje iza Plavuše, Neposlušne i ostatka ekipe odlučile na pothvat pokretanja zadružne pivovare? Ako se tlo u svakom trenu može izmaknuti, rezultirajući padom i lomljenjem vrata… Zašto se odlučujemo riskirati, unatoč bolnoj svjesnosti da rizik postoji?

IZLAZAK IZ KOMFOR ZONE

Pišući ovaj tekst zapravo prvi puta postavljam sebi to pitanje. Osjećam se kao da sam na psihoterapiji, samo što tamo tokom takvih teških pitanja ne pijem pivo. Možda je zato sada lakše doći do nekih zaključaka. U prvim pokušajima stoja na rukama / izlaska iz zone komfora / slobode, bilo je to zasigurno iz potrebe za bijegom. Jer osjećaj je bio sve samo ne komforan. Više kao nekakvo uljuljuškano tupilo.

Umarajuća ugoda dosade i rađenja stvari po špranci bez pravog razumijevanja šprance i njenog smisla. Ti bjegovi događali su se prije ljeta 2018., kada sam osvijestila da bježanje zapravo nije isto što i svjesna sloboda. Svjesna sloboda bilo bi shvatiti da iako je uljuljuškanost ugodna, ona nas čini slijepima na potencijal koji postoji van nje. Potencijal koji krije učenje, otkrivanje i rast. Da, tu je i rizik i strah i apsolutno sve nepoznato. Ali nije li upravo u tome i ljepota i uzbuđenje? Odvažiti se na nešto novo nosi sa sobom mogućnost pada. No nosi sa sobom i mogućnost da, zapravo, uspijem balansirati na rukama.

 

Možda iščitavam previše iz etikete Plavuše i ilustracije žene koja stoji na rukama u blještavim gaćama, ali zaista u njoj vidim tu svjesnu slobodu. Tu odluku napraviti nešto odvažno i prkosno, što te probudi i trgne.

Napraviti nešto za što znaš da može završiti loše, i s tim saznanjem među zubima, svejedno to napraviš, spremna i na taj poraz i pad. Ali spremna i na to da će tvoj korak u slobodu možda procvjetati, možda uspjeti. Možda rezultirati fantastičnim stvarima i svakodnevnicom koja je daleko uzbudljivija od sumorne rutine kojoj ne vidiš smisao.

Plavuša je bila jedna od nekoliko stvari koja me to ljeto 2018. motivirala da se usudim i okušam u svjesnoj slobodi. Za mene je to bilo pisanje i objavljivanje tekstova online, kreiranje bloga, ulaganje vremena i energije u društvene mreže. I smijem se naglas upravo jer shvaćam da su me te odluke, ta hrabrost da se okušam u svojoj verziji stoja na rukama, doveli do toga da sada pišem ovaj tekst za Brlog blog.

Nekako smo napravile puni krug, ne?

ŽENE KOJE STOJE NA RUKAMA: PLAVUŠA I JA

Plavuša je bila lajtmotiv i u mnogim mojim drugim, možda nešto manjim, izlascima iz zone komfora.

Prvi puta kada sam vozila od Zagreba do mora, u prtljažniku Focusa starog 20 godina zveckala je gajba Plavuše. Kada sam na otoku prvi puta otišla na nudističku plažu, sa sobom sam ponijela nekoliko Plavuša. Ispijala sam ih u plićaku uživajući u toj toliko doslovnoj fizičkoj slobodi.

Za toliko prvih dejtova odabirala sam mjesta gdje bih mogla popiti Plavušu. Bila mi je kao frendica koja bi mi pružala potporu u tim često izrazito neugodnim trenutcima. I stvarno mi je bila velika potpora što je i ona – žena.

Reprezentacija kakva se u pivskom svijetu ne vidi često. Pogotovo ne na taj način koji kao glavne vrijednosti ženstvenosti ne drži seksipil, već opuštenost i slobodu. Reprezentacija je to koja bodri i osnažuje žene. Bio je to vrlo vrijedan, često podsvjesni znak da je u redu biti takva žena. Žena koja izlazi iz nametnutih očekivanih okvira, prati neku svoju zvijezdu Sjevernjaču i glupira se baš po svojoj volji.

Već neko vrijeme, kada želim mir i par sati za sebe, odem u neki kafić koji služi Plavušu (pikiram i kafiće koji služe Small batch Brlog pive), i uživam uz pivo i knjigu. Sjećam se kako mi je nekada pomisao da sjedim sama u kafiću bila izrazito nepoznata i neugodna. Danas mi je to vrijeme toliko dragocjeno, bitno i za brigu o sebi i za rad na sebi. Svi trenutci stoja na rukama / izlaska iz zone komfora / slobode prvo budu nepoznati i neugodni, čine se jako odvažni i hrabri. Zatim postanu tako vrijedni i nezamjenjivi, da se smiješ samoj sebi kako si ih se ikada uopće bojala. Možda jednog od ovih dana, tokom joge, probam i onaj pravi, fizički, stoj na rukama. Obavezno u šljokičastim gaćama.

Što je tvoj stoj na rukama?