Naj neposlušna 2024. – Arijana Fridrih
Kako se osjećaš sada kad znaš da je cijela Hrvatska ponovno prepoznala tvoju borbu?
Jako sam zahvalna svim glasačicama i glasačima i smatram da njihovi glasovi ipak pokazuju da moja borba i umjetnost jako dobro komuniciraju s ljudima. To je u konačnici i bit mog rada, demistificirati umjetnost i koristiti je kao sredstvo za komunikaciju i korektiv društva.
Kad govorimo o borbi za prava, šta je u tvom fokusu sad?
U mojem fokusu su ženska prava i trenutno i već dugi niz godina. Ženska prava su jako širok pojam, ali mogu svoj fokus definirati na detabuiziranje tema vezanih uz žene kao što su primjerice menopauza, menstruacija, ženska seksualnost, majčinstvo… Iznimno sam ponosna na projekt Od5Do95 kojeg s kolegicom Andreom Kaštelan radim već devetu godinu zaredom, riznicu ženskih priča, virtualni prostor u kojem žene same govore o svojim životima umjesto da netko govori umjesto njih. Drugi je fokus sigurno teži, a to je razotkrivanje manjkavosti sustava kad se radi o svim oblicima nepravde i nasilja koje žene svakodnevno doživljavaju kao i rasta antirodnih pokreta koji nas stavljaju u situaciju da se ponovno borimo za ono što su naše bake i majke već izborile.
Vidjeli smo da je tebi ova nominacija bila posebno važna, možeš li nam reći više šta je tako posebno za tebe ?
Ova nominacija mi je bila posebno važna jer ne dolazi od institucija, nego od ljudi, a inicijativa Brloga za nominacije baš neposlušnih mi je od početka bila stvarno genijalna jer daje priliku da upoznamo te neke žene koje možda nisu toliko pod svjetlom reflektora, a rade sjajne stvari. Kad bi se samo nominirane žene za neposlušnu okupile, pokorile bi svijet.
Ako bi mogla organizirati svoj savršeni “Neposlušni” dan, kako bi izgledao? Tko bi bio na popisu gostiju, što bi radili, gdje bi bili?
Bez razmišljanja, povela bi žene koje su ove godine bile nominirane na pivu u Brlog da samo razgovaramo jer znam da bi se iz toga izrodilo sto ideja i novih prijateljstva.
Koja je najluđa uvreda ili prijetnja koju si primila, a da si se nakon toga mogla samo nasmijati?
Pa prijetnje zapravo shvaćam dosta ozbiljno i prijavljujem ih, ali nedavno mi je Monika Herceg preuzela nakratko titulu đavolice i to me dosta uzrujalo. Jako se olako barata s tim pojmom, a on je zapravo dvoznačan, na neki način te čini i neposlušnom. Nerijetko mi muškarci ostave komentar, a onda me pozovu na kavu, to mi je dosta simpatično. Ali zapravo mi je fascinantno da su u Hrvatskoj još uvijek najveće “uvrede” kad te se nazove Srpkinjom ili lezbijkom. Što je tu uvredljivo?
Ako bi mogla hodati u cipelama bilo koje neposlušne žene na jedan dan, tko bi to bila i zašto?
Znam da se očekuje neki duboko intelektualni odgovor, ali- Severina, ne pamtim da je ikad pognula glavu bez obzira na to što je život bacio pred nju. Ne zna se dovoljno kolika je ona podrška drugim ženama i da, htjela bi imati njenu snagu i utjecaj na jedan dan.
Kako se opuštaš i puniš baterije nakon napornih borbi i prosvjeda? Ima li nešto što ti je ultimativni antistres?
Prijatelji su mi ultimativni antistres. Imam tu sreću da oko sebe imam fenomenalne, pametne, brižne ljude koji na svijet gledaju s dozom humora i u najtežim scenarijima. Takvi se odnosi dugo grade i smatram ih jednim od najvećih životnih uspjeha.
Imaš li nešto što prakticiraš, a da nije ispijanje pive, da ostaneš motivirana, čak i kad je bilo najteže?
Nepravda me motivira, to mi je valjda u krvi uz koji promil pive. Trebala bi više paziti na sebe, svi bismo trebali, ali na to me podsjete tek ovakva pitanja. Idem redovito na terapiju i savjetovala bih to svakome, osobito nepuslušnima, to je mentalna higijena koja je nužna.
Za kraj, kad bi imala priliku poslati poruku svim ženama koje se svakodnevno bore za svoja prava, koja bi to bila poruka?
Ženama bih poručila da se bore i kad im se čini da nemaju resurse za to, bilo materijalne, bilo mentalne. Iako sustav često zakaže, postoje zajednice koje su tu za svaku ženu koja proživljava neku vrstu nasilja ili kontrole. Konačno, poručila bi im da same kroje svoje živote, da stave sebe na prvo mjesto, da ih ne bude briga “što selo priča” i da ne čekaju mirovinu da se upoznaju same sa sobom.